Filmska produkcija na visokoj razini

Na dan kad se ovaj broj Vijenca pojavi na kioscima već će biti poznat pobjednički naslov 71. Pulskog filmskog festivala i sva ostvarenja nagrađena na njemu. U vrijeme nastanka ovog teksta još uvijek se samo među kritičarima i publikom vrednuju i ocjenjuju filmovi dosad prikazani u Vespazijanovoj Areni, Istarskom narodnom kazalištu, na plaži Ambrella i ostalim festivalskim pozornicama. Dojmovi su zasad prilično pozitivni, jer ne samo što su organizatori ispunili obećanje o manifestaciji bogatog i raznovrsnog programa, nego je i prosječna kakvoća ovogodišnje domaće filmske produkcije dobrano ujednačena i na dosta visokoj razini.

Otvaranje Pulskog filmskog festivala

Kako se već uobičajilo zadnjih godina, tijekom prve polovice trajanja festivala posjetitelji su mogli pogledati premijerne naslove, dok su oni koji su već odradili kino i dijelom inozemnu festivalsku distribuciju ostavljeni za preostala četiri festivalska dana. Najznačajniji domaći filmski festival, kojim je on zakoračio u osmo desetljeće postojanja, otvorila je romantična socijalna krimi drama Svemu dođe kraj. suscenarista i redatelja Rajka Grlića. Film čijom je projekcijom u Areni autor obilježio okruglih pola stoljeća od debija na festivalskoj pozornici svojim prvim filmom, egzistencijalnom dramom Kud puklo da puklo, njegov je četvrti zajednički projekt realiziran u suradnji s književnikom i novinarom Antom Tomićem.

Slobodna obrada Krležina djela

U korijenu djela koje je Grlić najavljivao i kao svoj posljednji film, na što upućuje i naslov s podcrtanom riječi kraj i točkom (da bi u festivalskim razgovorima ipak relativizirao te najave, jer volje i energije ima, ali pitanje je mogućnosti), nalazi se glasoviti Krležin roman Na rubu pameti, koji redatelj naziva nizom eseja u prozi. To je ostvarenje redatelj želio ekranizirati još od početka karijere, otkako je u jednom dugom razgovoru s Fricom, na kavi u društvu glumaca Ljube Tadića i Mladena Budiščaka, uspio dobiti prava na adaptaciju. Dakako, obrada Krležina djela vrlo je slobodna, dominantno na tematskoj razini u prvom dijelu filma, dok su priča i kontekst izmijenjeni i transponirani u aktualni domaći prezent.

Kadar iz filma Božji gnjev

Protagonist je zagrebački odvjetnik Maks Pinter (odlični Živko Anočić), koji na samom početku doživi sinkopu, nakon koje će se početi intenzivno mijenjati. Dotad je branio kriminalce i sudjelovao u nemoralnim pa i nezakonitim poslovima, da bi se u njemu odjednom probudila savjest pa odlučuje pomoći ljudima koje je sažvakala i ispljunula tranzicija oličena u dijaboličnom tajkunu Dinku Horvatu (izvrsni Boris Isaković u ulozi koja je u izvedbi nekog drugog lako mogla skliznuti u karikaturu). Maks kreće na pravi put, počinje se voditi načelima etike i pravednosti te odjednom počinje svima u lice sipati istinu i svoja iskrena mišljenja. Za to će platiti ogromnu cijenu: doživjet će poraze i poniženja, raspast će mu se ionako klimav brak, nekoliko će puta biti pretučen te će dospjeti i u zatvor.

Na putu prosvjetljenja pomoći će mu tek nekadašnja ljubav Nina (također odlična Jelena Đokić) i čovjek nadimkom Budilica (Emir Hadžihafizbegović), kojeg je upravo on zbog suprotstavljanju Horvatu svojedobno smjestio iza rešetaka. Njemu i drugim radnicima upropaštene klaonice Maks želi pomoći u dobivanju sudske pravde, no zbog jakih Horvatovih veza i njegove intenzivne umreženosti u korupcijskoj hobotnici, to neće biti nimalo lako. Premda povremeno ostavlja dojam nedorečenosti i pretencioznosti, čemu valja pridodati i izostanak izraženijih retoričkih rješenja (iznimka je kadar slivnika u završnici), te iako je osobito u posljednjem dijelu pomalo doslovan i banalan na razini ideje i poruke koje ekspresivno verbalno eksplicira, Svemu dođe kraj. u cjelini je vrlo uspio film. Možda ponajviše zbog određene unutarnje energije i svojevrsnog animalizma, što je znala prepoznati i publika u Areni, koja je film ispratila ovacijama.

Kadar iz filma Rajka Grlića Svemu dođe kraj.

Adaptacija nagrađivanog romana

Najuspjeliji dosad viđeni premijerni naslov jest drama Proslava redatelja Brune Ankovića, prilagodba nagrađivanog istoimenog romana Damira Karakaša. Prava za adaptaciju proze objavljene 2019. godine i ovjenčane književnom nagradom tportala za najbolji hrvatski roman Karakaš je prodao dok je roman još bio u rukopisu, a kao redatelj je izabran Anković, zbog izraženog afiniteta prema filmu koji je pisac u njemu prepoznao.

Roman gotovo armirane dramaturške i narativne konstrukcije vrlo je zahtjevan za adaptaciju, a sastoji se od četiriju poglavlja koja se odigravaju u različitim vremenima kroz više desetljeća, prije Drugog svjetskog rata, na početku i pred kraj rata. Mjesto radnje dijelom je jedno ličko selo, a više njegova okolica u blizini gradića G., protagonist je mladić Mijo (u filmu ga u odrasloj dobi tumači izuzetno uvjerljiv Bernard Tomić), a tijekom čitanja proze autoru ovog osvrta u sjećanje se usjekla rečenica „jedino je na ovom svitu zla i nevolje u izobilju“. U posljednjem poglavlju romana i u posljednjem segmentu filma, vrijeme je velike gladi od koje se naveliko umire. Otac protagonista Mije, oca tumači za ovakav tip uloge savršen Krešimir Mikić, svog starog, bolesnog i mršavog oca na leđima nosi uz brdo, u šumu, gdje će starac umrijeti. Koliko god bio uznemirujući i nehuman, taj motiv je autentičan, ne samo kod nas nego i diljem svijeta, pa ga primjerice nalazimo i kod Kurosawe.

Gledajući film i čitajući roman zbog nekih sličnih motiva, srodnih likova, naglašene grubosti i oporosti, ne može se umaknuti asocijacijama na Bélu Tarra, Andreja Tarkovskog i Lászlá Krasznahorkaija, a njih i sam Karakaš navodi kao omiljene filmaše i književnike. Anković je dosad bio najpoznatiji kao redatelj atraktivnih reklamnih spotova, ali i kao autor zapaženog kratkog dokumentarca Vanka škvare, kao i kratkog igranog filma Popravilište za roditelje i segmenta omnibusa I don´t Like Sex (Studio Drum). Proslavom se predstavlja kao ambiciozan, promišljen i zreo autor, vrlo artikuliran u nezahvalnoj zadaći transponiranja Karakaševe proze na veliko platno, za što je zaslužna i scenaristica Jelena Paljan (Kosac, Dnevnik Diane Budisavljević). Gusto tkanje proznog predloška, s do maksimuma očišćenim rečenicama oslobođenima svega suvišnog (što je bitno obilježje piščeva stvaralaštva), sjajno je preneseno na film koji imponira sugestivnom režijom, odlično kreiranim ozračjem nelagode i stalno prisutne tragike, snimateljskim radom Aleksandra Pavlovića čija je kamera iznimno atmosferična, glazbenom kulisom braće Sinkauz koja dodatno naglašava tjeskobu i fatalizam priče, skladnim ritmom koji svakom detalju ostavlja dovoljno vremena, te vrlo uvjerljivim interpretacijama čitave glumačke postave u kojoj osim spomenutog Bernarda Tomića valja izdvojiti Klaru Fiolić u ulozi Mijine ljubavi Drenke.

Kadar iz filma Rajka Grklića Svemu dođe kraj

„Mali“ film o velikoj ljubavi

Treći zajednički projekt redatelja Kristijana Milića i scenarista Josipa Mlakića, ratni triler Božji gnjev snimljen prema istoimenoj Mlakićevoj knjizi, bavi se ratnim zločinom u BiH i pravdom koja mora biti zadovoljena, a bit će prikazan nakon što ovaj tekst ode u tisak. Stoga se kao treći najzanimljiviji i svakako vrlo uspio premijerni naslov izdvaja romantična drama Šlager Nevija Marasovića. Film predstavljen svega godinu nakon zapažene pulske premijere njegove egzistencijalne drame Pamtim samo sretne dane, Marasović je s jedne strane realizirao kao timski projekt, jer su Lana Barić i Janko Popović Volarić, osim što tumače glavne i jedine uloge, ujedno i suscenaristi, a Volarić je i suproducent, dok je s druge strane riječ o njegovu cjelovitom autorskom projektu. Osim što je film režirao, on je i suscenarist i suproducent, a potpisuje ga i kao montažer.

Riječ je o tzv. „malom“ filmu s jednostavnom pričom o odnosu jednoga para koji se nekad volio, ali se više ne voli, ili se barem ne voli kao nekad. Njihov turbulentan odnos prikazan je kroz tri epizode na jednako toliko lokacija, a središnji segment odigrava se u hotelu na Bledu. Zbog epizodne strukture i načina na koji je profilirana relacija redatelja Nike i filmske pedagoginje Sare nemoguće je izbjeći asocijacije na Bergmanove Prizore iz bračnog života, a dijelom i na žanrovski srodno ostvarenje Prije svitanja Richarda Linklatera. Za Marasovića je to prilično pohvalno, jer je posrijedi djelo koje u potpunosti leži na interakciji dvoje likova, što je izvedeno inteligentno i nenametljivo.